I tako se ja svaki dan nadam boljemu životu,nekomu tko će me voljeti,trunci pažnje od mojih roditelja.Toliko mi je dosta svega da više ne vidim smisao svoga života.Jedino mi još snagu daje moja draga Hanna bez koje ne znam što bih..I tako dan za danom,sve me više ostavljala nada da će jednoga dana sve biti bolje.Jednostavno više nisam mogla.Nisam jela danima.Samo sam zurila u prazno.Gubila sam volju i za najobičnijim stvarima,pa tako i za odlaskom u školu i viđanja sa razredom.Mama je jednoga dana primjetila da samnom nešto nije u redu.Došla sam uplakana iz škole.Pitala me što je bilo i ispričala sam joj kako sam se upravo toga dana posvađala sa Hannom i kako sam izgubila sve što sam imala.Sa velikim me čuđenjem pitala kako "izgubila sve što sam imala",a ja sam joj samo hladno odgovorila kako znam da me od prvoga dana oni,moji roditelji nisu voljeli.Mama je onda,umjesto da me smiri samo patetično ošamarila i rekla:"Ovo ti je lekcija,pa ćemo vidjet tko koga u ovoj kući ne voli."Briznula sam u još jači plač i legla sklupčana na krevet.Nakon nekih dvadesetak minuta tata me pozvao da siđem dolje na večeru.Nisam se odazivala.Tako sklupčana u dlučila da u ovoj kući više nema mjesta za mene...
♡Evo 1.dio priče,ne zamjerite što nisam jako dugo objavljivala,imala sam obaveza pa jednostavno nisam sve stizala.
Do sljedećeg dijela! ♥♡♥
